ŽIVOT KAO VOŽNJA VLAKOM

Život je kao putovanje u vlaku. Ljudi ulaze i silaze. Prilikom nekih zaustavljanja mogu se dogoditi lijepa iznenađenja. Ljudi proživljavaju sretne trenutke, ali ima i nezgoda, nesreća, tuge.

Kad se rodimo i zakoračimo u vlak, susrećemo se sa ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tokom čitavog našeg putovanja. Na primjer, naši roditelji…
Nažalost, kad-tad oni će sići sa vlaka i ostaviti nas bez svoje ljubavi, brižnosti, nježnosti, bez svoga prijateljstva i društva.

Međutim, u vlak će ući druge osobe koje će nam, također, biti veoma važne.

To su naša braća i sestre, naši prijatelji i ljudi koje srećemo i koje ćemo zavoljeti tokom putovanja.

Mnoge osobe koje ulaze u vlak gledaju na putovanje kao na kratku šetnju. Oni ne uživaju u predjelima kraj kojih prolaze, ne žele se zbližavati sa drugima, pa kraj putovanja dočekaju sami.

Drugi u ovoj vožnji kroz život nailaze samo na žalost i tugu. Ali ima i onih koji su u vlaku, u toku vožnje, uvijek nadohvat ruke i spremno pomažu onima kojima je pomoć potrebna.

Mnogi, kada siđu sa vlaka, ostavljaju iza sebe trajnu čežnju.

Neki nas uvaljuju i u nevolje. Mnogi ulaze i silaze, a da ih nismo ni zapazili. Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam veoma dragi negdje u nekom drugom vagonu.

Ostavljaju nas same u dijelu našeg putovanja. Ponekad pokušavamo da ih pronađemo i da se smjestimo u njihov kupe. Međutim, na našu žalost, često ne možemo da sjednemo kraj njih. Mjesto pored, neko drugi je već zauzeo.

I takav je život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka bez ponovnog sastajanja. I nikad se ti trenuci neće vratiti. Zato, pokušajmo da svoje putovanja kroz život učinimo najljepšim mogućim. Pokušajmo da sa svima u vlaku budemo u ljubavi. Pokušajmo da u svakom putniku vidimo ono najbolje u njemu.

Sjetimo se i toga da na svakom susretu životnih kolosijeka neki od vagona može da isklizne i da je putnicima u njima možda potrebna naša pomoć. I sami možemo doživjeti iskliznuće. Nadamo se da ćemo tada naići na putnika koji će nas razumjeti.

Najveća misterija putovanja je što ne znamo kada ćemo zauvijek sići sa vlaka. Također ne znamo ni kada će naši suputnici sići. Pa ni oni koji sjede do nas.

Sigurno ćemo biti veoma tužni kada budemo morali zauvijek napustiti vlak. Vjerojatno će veoma boljeti rastanak sa nekim prijateljima koje smo sreli za vrijeme putovanja i koji su nam postali dragi.

Međutim, trebamo gajiti nadu da postoji glavna stanica i da ćemo vidjeti kako svi dragi nam ljudi pristižu, sa prtljagom koji nisu imali kada su ulazili u vlak. I tada ćemo biti sretni što se ponovo susrećemo.

Usrećit će nas pomisao da smo im baš mi pomogli da uvećaju svoju prtljagu i da smo u nju stavili prave sadržaje.

Moramo se truditi da imamo sretno putovanje i da znamo da se na kraju sva muka stostruko isplati.

Pokušajmo da pri silasku sa vlaka ostavimo prazno sjedište koje kod ostalih putnika, koji nastavljaju putovanje, budi čežnju i lijepa i prijatna sjećanja.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.