Briga o samom sebi

U jednoj drevnoj pripovijesti priča se o nekom pustinjaku. Često se tužio kako uvijek ima pune ruke posla. Ljudi su se tome veoma čudili, pitali su ga kakav to posao obavlja. On im protumači:

„Imam dva sokola koja trebam krotiti, moram paziti na dva jastreba, hraniti dva zeca, čuvati jednu zmiju, timariti magarca i još vezati lava!“

„O to je puno!“, rekoše ljudi. „Tebi doista treba vremena. Ipak, gdje je taj tvoj zvjerinjak? Gdje su životinje o kojima govoriš? Ne vidimo ni jedne.“

Nato pustinjak stade govoriti o tim životinjama ne način da ga svi razumiju: „Dva sokola jesu dva oka. Na svašta se prilijepe i za svačim lete. Teško ih je obuzdati.

Dva jastreba grabežljiva? To su naše ruke. Svega se laćaju, sve zgrću, hoće sve zadržati. Teško ih je nadzirati.

A dva zeca koja moramo hraniti i zaustavljati? Naše noge. Stalno lutaju tamo – amo, ovuda i onuda, često se umaraju.

Najteže je paziti na zmiju, premda je u kavezu, na jezik. Zar se ne veli: „Trideset i dva zuba ne mogu obuzdati jezik.“

Tu je i magarac kojeg treba timariti, naše tijelo. Ono tegli, opterećeno je, posrće, ne sluša. A toliko ga trebamo!

Još nam preostaje lav. Treba ga se čuvati. On je kralj nad svim životinjama. Naše srce prepuno želja, sva naša moć i snaga.“

„Pravo imaš“, rekoše na to pustinjaku. „Imaš posla za čitav dan.“

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.