Ljubav i žrtva

Jednom kada sam bio tinejdžer, moj otac i ja stajali smo u redu za ulaznice u cirkus. Konačno je, nakon dugoga čekanja, ispred nas ostala samo jedna obitelj koja me se vrlo dojmila. Obitelj je brojala osmero djece; vjerojatno su svi bili mlađi od dvanaest godina. Bilo je očigledno da nisu bogati. Njihova odjeća nije bila skupocjena, ali je bila čista. Djeca su bila dobro odgojena; stajala su u parovima iza roditelja, držeći se za ruke. Uzbuđeno su brbljali o klaunovima, slonovima i drugim učesnicima cirkusa koje će tu večer vidjeti. Iz njihova ponašanja dalo se jasno naslutiti da nikada prije nisu bili u cirkusu. Ovo je trebao biti vrhunac njihovih mladih života. Otac i majka ponosno su stajali ispred njih. Mama je držala oca za ruku gledajući ga kao da govori: „Ti si moj vitez na bijelom konju”. On se smješkao i ponosno šepurio, gledajući je kao da odgovara: „Pa, naravno da jesam”. Prodavačica je upitala oca koliko ulaznica treba. Ponosno je odgovorio: „Dajte mi, molim Vas, osam dječjih i dvije ulaznice za odrasle.” Prodavačica je kazala cijenu. Čovjek nije imao dovoljno novca. Kako da se sada okrene i reče svojoj djeci da nema dovoljno novca za ulaznice?!

Primijetivši što se događa, moj je otac zavukao ruku u džep, izvukao novčanicu od dvadeset dolara i bacio je na pod. Ni mi nismo uopće bili bogati… Zatim se sagnuo, pokupio novčanicu, lupnuo muškarca po ramenu i rekao: „Oprostite, gospodine, ovo vam je ispalo iz džepa.” Čovjek je znao što se događa. Nije tražio milostinju, ali je itekako cijenio pomoć u očajnoj, srcu bolnoj i neugodnoj situaciji. Pogledao je moga oca u oči, uhvatio ga za ruke čvrsto stežući novčanicu od dvadeset dolara. Dok mu se suza kotrljala niz obraz, drhtavim je usnama odgovorio: „Hvala vam, hvala vam, gospodine. Ovo doista mnogo znači i meni i mojoj obitelji.” Moj otac i ja vratili smo se do auta i odvezli se kući. Te večeri nismo otišli u cirkus, ali ondje nismo bili uzalud.

Zagorjeli kruh

Ova se priča pripisuje bivšem indijskom predsjedniku, Abdulu Kalamu. Jednom je njegova majka za ručak njemu i ocu poslužila zagorjeli kruh. I dok je on nevoljko gledao u taj kruh i razmišljao da li da jede ili ne, njegov je otac uzeo komad i pojeo ga u tišini.

Nakon ručka, majka se ispričala ocu što mu je poslužila takav kruh, a on je samo rekao: „Draga, sve je u redu, ja ga volim i takvog.“

Tu je večer prije spavanja otišao ocu poželjeti laku noć i pitao ga voli li stvarno zagorjeli kruh.

„Zagorjelo jelo nije najgore što nam se može dogoditi. Zagorjeli kruh ne može nikoga povrijediti, a da sam prigovorio, ja bih povrijedio tvoju majku. Napravio bih puno veću štetu. Riječi ostaju duboko urezane u umu i u srcu.”

Snalažljivi magarac

Jednog dana u seljakov bunar upadne magarac. Dok je životinja satima sažaljivo njakala, seljak je pokušavao smisliti način kako da spasi magarca. Napokon je odlučio da životinju, budući da je već stara, a bunar ionako suh, nije vrijedno spašavati.

I zato pozove susjede da mu pomognu. Svi zgrabiše lopate i počeše bacati zemlju u bunar. Nakon nekog vremena seljak pogleda u bunar. Bio je silno iznenađen prizorom.

Naime, magarac bi svaku lopatu zemlje otresao sa svojih leđa, te je iskoristio kao stepenicu na koju bi se popeo. Tako je ubrzo bio vrlo blizu vrha. Naposljetku je jednostavno zakoračio preko ruba bunara i sretno iskočio!

U životu ćeš morati pretrpjeti brojne probleme. Tajna tvog uspjeha sastoji se u tome da svaki problem zbaciš sa svojih leđa i iskoristiš ga kao stepenicu da se popneš korak više

Vozač kamiona

Jedan vozač kamiona je poginuo u saobraćajnoj nesreći….

Neki klinac pita svog oca:
-“Tko je bio ovaj gospodin koji je poginuo?”
-“Ne znam, znam samo da je bio vozač kamiona.”
Klinac dođe bliže drugog čovjeka koji je stajao do jednog drugog kamiona, i sa suzama u očima pita njega:
-“Striko možete li mi reći šta znači vozač kamiona??(KAMIONDŽIJA)
I ovaj vozač kamiona sa drhtavim glasom mu odgovori:
-“VOZAČ KAMIONA je čovjek koji spava puno manje od drugih ljudi, koji ponekad trpi hladnoće i vručine, ne hrani se redovno, prolazi kroz oluje i kiše, nema odmora, Božića i Nove Godine i u najbitnije trenutke nije nikad kod kuće.. Ne gleda kako mu djeca rastu, ne može se pobrinuti o njima kad su bolesni. Dobija udarce i bude vrijeđan (GAZDE; ŠEFOVI i 90% NERAZUMNIH LJUDI), trpi i daje život za druge. Kad sjedne iza volana svog kamiona pretvara se u pravog vozača, bez da pomisli da može da se desi katastrofa, bez da misli kako prolaze nedjelje dok će se vratiti i dali će se živ i zdrav vratiti. To je samo mali dio od toga što je pravi vozač kamiona (PROFESIONALAC).”
U taj tren u ostatcima slupanog kamiona čuje se zvuk od telefona.
Ovaj vozač kamiona se odmakne od klinca i krene prema kamionu da uzme telefon.
Bila je to poruka i glasila je ovako:
-“Pozdrav tata, uzeo sam telefon od mame da ti napišem poruku i da te pozdravim za tvoj rođendan, ne čekam drugo osim da stigneš kući da ti dam moj dar za rođendan. Nisi mogao da ostaneš da razrežemo tortu zajedno kod kuće. Volim te tata, ti si super i očekujemo da što prije stigneš kući.”
Eto, to je život vozača kamiona.

Jesmo li danas ekološki osvješteniji nego naši stari!?

Na blagajni supermarketa gospođa u godinama traži plastičnu vrećicu da stavi ono što je kupila.
Blagajnica joj predbaci da plastična vrećica nije ekološki u redu:

– Vaša generacija ne razumije ekološki pokret. Sada mladi plaćaju za vašu generaciju koja je uništila sve izvore!

Predstavnica “starije” generacije ljubazno reče blagajnici:
– Žao mi je, u moje vrijeme nije bilo ekološkog pokreta…

Da, – reče blagajnica – vaša generacija nije uopće brinula o zaštiti okoliša!

Ipak malo uzrujana, “starija” gospođa započne priču:
– U moje vrijeme smo vraćali prazne flaše od mlijeka, mineralne, piva i vina u trgovinu koja ih je vraćala u tvornice, koje su ih prale i u njih ponovo ulijevale mlijeko, vodu, vino, pivo. Flaše su bile reciklirane, a mi nismo znali da je to u duhu ekološkog pokreta!

U moje vrijeme smo se penjali po stepenicama. Nije bilo pokretnih kao danas, a bilo je i vrlo malo liftova.

Nismo, da bismo prešli kilometar-dva, uzimali automobil, već smo uzimali bicikl ili išli pješke, a da nismo znali da je to u duhu ekološkog pokreta!

Nismo znali za pelene za jednokratnu upotrebu; prale smo pelene, a rublje smo sušile na konopu razvučenom između stabala ili kuća.

Nismo niti znale da ima mašina za sušenje rublja od 3000 wati. Naše rublje sušila je sunčana i energija vjetra. Krpali smo odjeću koja je išla od djeteta do djeteta, nije bilo odlagališta niti skupljanja za preprodaju.

Imali smo po jedan radio i TV (eventualno) u kući, ne u svakoj sobi po jedan. Televizor je imao ekran kao kutija za pizzu, ne kao danas ekran veličine Švicarske.

Imali smo sat na ručno navijanje, a u kuhinji smo sve radile ručno, ne s današnjim gadgetima koji pojedu struje više nego ju elektrana Krško može proizvesti.

Nismo imali električne samohodajuće mašine za šišanje trave. Stara, dobra kosa, koju je trebalo ručno nabrusiti, je bila sasvim dobra! Radile smo fizički i nismo trebale ići u klubove za mršavljenje i trčati po pokretnoj traci koja troši struju…

Imali smo eventualno jedan telefon u kući, a danas ga svaka šuša nosi u džepu. Ali, istina je, nismo znali za ekološki pokret…

Vodu smo pili iz pipe ili iz cisterne, iz ruke ili iz staklene čaše, ne iz plastične flaše kojih ima po ulicama bačenih na milijune.

Pisali smo tintom iz flašice iz koje smo punili nalivpero, a ne s kemijskim olovkama koje se bacaju nakon upotrebe.

Naši su se muževi brijali s žiletima koji su trajali, a ne s današnjim koji se bacaju nakon svake upotrebe. Ali, istina je, nismo znali za ekološki pokret…

Ljudi su se vozili autobusom, vlakom, a djeca su išla u školu pješke ili na biciklu, a ne kao danas autom mama ili tata servisa. Nosili smo iste torbe u školu kroz cijelo školovanje, a ne kao danas jednu godinu Miki Maus, drugu Šiljo, treću Pajo Patak, itd. Naše su knjige služile drugoj, trećoj, četvrtoj generaciji, a vi svake godine kupujete nove za što treba posjeći šume i šume.

Prema tome, ne serite više o toj vašoj brizi za ekologiju!
U duhu naprijed navedenog, nemojte ni slučajno ispisivati ovaj tekst.
Budimo ekološki osviješteni!

Račun za humanost – istinita priča

Akhilesh Kumar je čovjek koji radi u marketingu jedne tvrtke sa sjedištem u Dubaiju. Kad je zadnji put išao poslom u Indiju, napravio je nešto što je ostavilo dubok trag u njegovom srcu i srcima gladne djece koju je tamo zatekao.

Odsjeo je u hotelu Sabrina. Navečer se spustio u restoran. Dok je sjedio uz prozor, pogledao je na ulicu. Ravno u oči gledao ga je par gladnih, dječjih očiju. Srce mu se stislo. Osjetio je kako  ga nešto guši.

Rukom je pokazao malenom dječaku da uđe unutra. Mališan je poveo i svoju sestru koju je držao za ruku. Kumar im je rekao da sjednu za njegov stol i naruče što god žele. Dječak je pokazao na njegov tanjur želeći jesti isto što i on. Kumar je naručio. Večerali su u tišini. Kada su završili, djeca su otišla oprati ruke u toalet i izašla iz restorana.

Konobar je gostu predao račun. Na njemu je pisalo: “Nemamo kalkulator kojim bismo naplatili humanost. Neka ti dobro dobrim bude vraćeno!”.

Čovjek je pokušao saznati tko je napisao poruku i podmirio račun, ali u restoranu mu nisu željeli reći.

Gospodin Kumar nije izoliran primjer. Ima mnoštvo dobrih ljudi na svijetu ali oni o svojoj dobroti šute.

Četiri savjeta za svaki dan

  1. Uvijek budi pristojan i dobar prema svakome koga upoznaš; što više prijatelja imaš, bolji će ti biti život.

  2. Uvijek više slušaj nego što pričaš; previše ljudi smatra da su njihovi stavovi ispravni, a da su svi ostali u krivu.

  3. Drži se onoga u što vjeruješ i ne dozvoli da te povrijedi ono što drugi ljudi pričaju; na kraju krajeva, to su samo riječi. Život je suviše kratak da bi se nervirao oko toga što drugi misle.

  4. Najvažnije od svega, smij se svaki dan. Ne propusti da svima koje voliš kažeš koliko ti znače prije nego što odeš u krevet.

(Jim O’Rourke)

Malo o braku

Jednog dana dok sam čekao prijatelja na arodromu imao sam jedno od onih iskustava koje vam promijene život. Dok sam čekao prijatelja, primjetio sam čovjeka, u rukama je nosio torbe, i kretao se prema meni. Spustio je torbe da pozdravi svoju obitelj, koja ga je nestrpljivo čekala.

Prišao je  svom mlađem sinu (oko šest godina), i čvrsto ga zagrlio. Pogledao  ga je u oči i rekao: “Nedostajao si mi mnogo, tako je dobro vidjeti te!“. Dječak se nasmiješio i rekao: “I ti meni, tata“. Isto se desilo i sa starijim sinom (oko devet godina), bilo je vrlo emotivno.

Nakon toga otac je rekao, „zdravo, dušo mala“  bila je to njegova kćerka još uvijek beba. Ona je uzbuđeno gledala u njega svo vrijeme. Čovjek je nježno uzeo kćerkicu , izljubio je svuda po licu, a zatim je privio na grudi. Djevojčica je položila svoju glavu na njegovo rame u čistom zadovoljstvu.

Poslije nekoliko trenutaka, čovjek je pogledao suprugu i rekao: „Najbolje sam ostavio za kraj!“ i onda je strasno poljubio. Gledali su jedno drugo, ozareni osmijesima. Podsjetili su me na mladence.

Odjednom, čuo sam sebe kako postavljam pitanje : „Vau, koliko dugo ste u braku?

– “Zajedno smo četrnaest godina, a u braku smo dvanaest

– „Pa onda, da li ste dugo bili odsutni?“. On je odgovorio sa osmjehom na licu: „Dva dana!“.

Bio sam zapanjen, jer sam zamišljao da je on otišao za nekoliko tjedana. Tada sam mu rekao u svojoj zapanjenosti: „Nadam se da će moj brak i dalje biti strastven posle dvanaest godina“. Čovjek me je pogledao ravno u oči i rekao nešto što mi je promijenilo život:

„Ne nadaj se, prijatelju, odluči!“

Priča o izgubljenoj lutki

Priča kaže kako je Franz Kafka u parku kojim je svakodnevno šetao sreo djevojčicu koja je neutješno plakala zbog izgubljene lutke. Ponudio joj je pomoći potražiti lutku i dogovorio susret sa njom sutradan na istom mjestu. Obzirom da lutku nije našao, sastavio je pismo u lutkino ime i predao ga djevojčici.
U pismu je pisalo: “Molim te, ne žali za mnom. Krenuh na put da vidim svijeta. Pisat ću ti
o svojim dogodovštinama.”
Bilo je ovo prvo u nizu pisama. Kad god bi se susreo sa djevojčicom, Kafka joj je čitao ova pažljivo osmišljena pisma o izmišljenim avanturama njene voljene lutke. Djevojčici je to pružalo utjehu.
Kada je susretima došao kraj, Kafka je djevojčici donio novu lutku. Ona, naravno, nije bila ni slična izgubljenoj. Uz lutku je bila poruka na kojoj je pisalo: “Putovanja su me izmijenila…”

Mnogo godina kasnije, sada već odrasla djevojka, našla je skriveno pismo u lutki.
Sažetak tog pisma bi glasio: „Sve što voliš jednoga ćeš dana izgubiti, ali na kraju ljubav se vrati u nekom drugom (ob)liku.“

Moćan župnik

U nekom je selu na jednom našem otoku bio običaj da glave obitelji biraju župnika. I sve je dobro išlo dok nije umro stari župnik. Poslije sprovoda – a jadnik se u grobu nije ni ohladio – okupe se glave obitelji u bratimskoj kući na dogovor. Nakon slanih srdela i čaše vina reče jedan: “Treba izabrati nekoga tko je svet.” Drugi će na to: “A ne, nije to dosta, nama treba netko mudar.” Na taj prijedlog svi malo zastanu pa će treći: “Sve to, braćo, stoji, slažem se, ali nama se hoće netko razborit.” Ovaj još nije sve ni izgovorio, a već se iz ugla začu četvrti glas: “Ne, ne braćo, bilo je u selu takvih. Zaludu je sve to ako nije moćan.” “Kako misliš moćan?” – upitaše ga. “Pa da može otjerati vjetrove, oblake i hrušteve, poslati kišu, zaustaviti grad, poplavu i studen.” Prijedlog se svidje selu, lica im se ozare te s radošću prihvate taj prijedlog.

Već sutradan otokom se pronese glas da u onom selu hoće moćnog župnika. Prolaze dani, prolaze mjeseci, ali nitko se ne javlja. Uto se proču da neki mlad i tek zaređen svećenik ima volje pristati i biti njihov župnik. Čuli to i okolni svećenici pa se zgroziše i počeše ga odvraćati od njegova pristanka. Danima su ga uvjeravali, molili i kumili da se ostavi čorava posla, jer to što selo hoće jedino je u Božjoj moći. Ali on se nije dao odgovoriti. Odlučan u svom naumu jednoga se dana pojavi u onom selu. Selom se brzo pronese glas i, kako to već u selu biva, začas se pred crkvom okupi cijelo selo, mladi i stari. Svećenik im iznese da želi biti njihov župnik. Rekoše mu: “Znate li što od vas očekujemo?” A on će: “Znam, i to što vi hoćete, ja mogu. Samo da znate, pristat ću ako vi pristanete na moj zahtjev.”

“Da čujemo” – rekoše.

“Kad selu bude trebala jedna od dogovorenih stvari, vi se najprije dogovorite što hoćete pa onda neka mi to dođu kazati četvorica s kojima ću se lako dogovoriti.” Selo pristane, on prihvati, biskup potvrdi.

I sve je teklo u najboljem redu. Prođe zima, dođe ljeto. Vrućine učine svoje, a suša gotovo spali i ono malo preostale zeleni. Strpljenje bijaše na izmaku. Da ne bude većeg zla, selo se dogovori da im župnik pošalje kišu – sad ili nikad. Poslije dogovora u selu, kako je već bilo predviđeno, četvorica odoše i javiše župniku da selo hoće kišu.

“Čudim se da niste prije došli”- reče im.

“Selo hoće kišu” – rekoše.

“Dobro, a žele li baš svi kišu” – upita ih.

“Da, velečasni, baš svi.”

Došavši do prozora, pogleda u nebo pa im reče: “Kad je tako, onda nam se dogovoriti za dan.”

“Mate, kad ću poslati kišu?”

“Sutra” – odgovori.

“A ne, to ne dolazi u obzir” – ljutito će Jakov.

“Sutra moram skupiti sijeno. Padne li sutra kiša, sve će mi uništiti. Još mi samo to treba!”

Vrteći se po uredu župnik dometnu: “Dobro, hoćemo li prekosutra.”

“Bože sačuvaj, velečasni”- glasno će Jure. “Ja prekosutra moram na put. Neću da me kiša smoči po putu pa da dobijem upalu. Još mi samo to treba, a cijelu sam zimu liječio kosti.”

“Zorzi, što ti predlažeš” – upita župnik.

“Velečasni, ja bih u petak.”

Kad je on to izgovorio, svi mu se u jedan glas usprotive: “Ti si Zorzi lud. U petak nam je u selu pazar. Podne li u petak kiša, bit će psovke, vike i kletve. Nećemo izvući živu glavu.”

“Eto vidite”- dometnu župnik – “kad se vi četvorica ne možete dogovoriti, što bi bilo da cijela župa dođe. Zato ćemo ovako, idite vi lijepo kući pa kad se selo dogovori u koji dan želi kišu, onda dođite i bit će kiše za svakoga.”

Kažu da se još nisu vratili, a otada je prošlo mnogo godina.

Prijateljstvo

“Umro neki čovjek i odjednom se našao na putu kroz predivnu šumu. Njegovu veselju nije bilo kraja kada je shvatio da mu uz njega hoda njegov vjerni prijatelj koji je umro davno prije. U društvu starog kućnog prijatelja čak mu se i smrt učinila sasvim prihvatljivom.

Hodali su tako, umorili se i ožednjeli. Došavši do prelijepog proplanka, naišli su na zlatna vrata na kojima je pisalo „Raj“. Čovjek zamoli čuvara na ulazu za malo vode. Čuvar mu ponudi da uđe u vrt, sav popločan zlatom i draguljima, ali mu kaže da je ulaz dvojici zabranjen i da prijatelj ne može ući pa ga ne može povesti sa sobom, čak ni da mu da gutljaj vode. Želi li ući u Raj, mora ga ostaviti pred ulazom. Čovjek odluči da Raj nije mjesto za njega. Svog prijatelja ne bi ostavio ni za sve blago i obilje koje nudi Raj. Nastavi on tako sa svojim prijateljem dalje i dođe do neuglednog, iako uredno održavanog vrta. Zamoli čuvara za vodu i ovaj mu da lončić i za prijatelja i kaže mu: „Slobodno uđite i povedite svog prijatelja, ima vode i za njega.“ Čovjek zbunjeno upita kakvo je to mjesto, a čuvar mu odgovori: „Ovo je Raj! Malo niže od nas oni iz Pakla lažno navode ljude da dođu k njima.“

„Zar vam ne smeta da se lažno predstavljaju kao Raj?“ pita čovjek čuvara. „Ni slučajno“, odgovara čuvar, „čak nam je drago da k nama ne dolaze oni koji bi zbog zlata i obilja ostavili svog najboljeg prijatelja pred vratima!“

Prijatelji su nam važni za osjećaj ispunjenosti i sreće u životu, no jednako su tako i izvor čestih izazova jer međuljudski odnosi imaju svoju dinamiku, svoje uspone i padove. Odnosi s drugim ljudima nužni su kako bismo zadovoljili jednu od osnovnih ljudskih potreba – potrebu za prihvačanjem. Na prijatelje želimo uvijek moći računati, ali neki ljudi samo traže i uzimaju ostavljajuci “zbog zlata i obilja svog najboljeg prijatelja pred vratima!“
Poučeni pričom zapitati nam se na koja bi smo vrata ušli?