Rasizam u avionu

Žena bjelkinja, stara oko pedeset godina, sjeda pored jednog crnca.Vidno uznemirena pozove stjuardesu.
Stjuardesa : – U čemu je problem, gospođo?
Bijela žena: – Zar ne vidite? Smjestili ste me pored jednog crnca!!Nezamislivo mi je sjediti pored jednog od tih… tih odvratnih ljudi. Dajte mi drugo mjesto, molim vas!!
Stjuardesa: – Čini mi se da su sva mjesta zauzeta. Provjerit ću ima li koje prazno.

Stjuardesa se udaljila i vratila nakon nekoliko minuta:
– Gospođo, u ekonomskoj klasi nema mjesta. Imamo još jedno jedino mjesto u prvoj klasi.
Prije nego je gospođa uspjela izustiti i jednu jedinu riječ, stjuardesa nastavi:
– U našoj aviokompaniji je gotovo nedopustivo da putnik iz ekonomske klase sjedi u prvoj klasi. Ali, isto tako, bilo bi skandalozno siliti nekoga da sjedi pored osobe koja je ispod svih nivoa.
Zatim se okrene crncu i reče:
– Dakle, gospodine, ako želite, uzmite svoju ručnu prtljagu i premjestite se u prvu klasu.

Putnici koji su slušali ovaj razgovor spontano su počeli pljeskati.

Pokvaren mobitel ili …

Nakon nekog vremena jedna majka zaključi da je njen mobitel u kvaru. Dugo je hodala tražeči nekoga tko bi popravio kvar koji je nastao.

Kada je konačno našla pita majstora: “Gospodine možete li popraviti moj mobitel?”

Radnik pogleda mobitel, provjeri ga i reče : “Gospođo vaš mobitel je sasvim u redu!”

Majka suznog lica upita: “Pa zašto me nitko od moje djece ne nazove?”

Ova tužna priča neka nam danas bude pouka, da nakon smrti najbližih nema koristi od podizanja skupih grobnica, mauzoleja, cvijetnih aranžmana i svijeća, brinimo o bližnjima dok su živi.

Tri stabla

U šumi na brdu bila jednom tri stabla. Razglabala o svojim snovima i nadama.

Prvo stablo reče:

– Jednoga ću dana, kako se nadam, postati kovčeg za blago. Bit ću ukrašeno zamršenom rezbarijom i svi će se diviti mojoj ljepoti.

Drugo stablo na to će:

– A ja ću biti veliki brod. Nosit ću kraljeve i njihovu svitu i ploviti u sve krajeve svijeta. Snaga moga trupa svima će ulijevati sigurnost.

Treće stablo doda:

– Ja želim narasti i biti najviše i najravnije stablo u šumi. Svi će me vidjeti kako stojim na vrhu brda i govorit će da svojim granama dotičem nebesa.

Nastavi čitati

Zašto ljudi viču?

Učitelj je jednoga dana postavio sljedeće pitanje:

„Zašto se ljudi ljute i viču?“

„Viču zato što izgube mir“, odgovori jedan od njih.

„Ali zašto viču na čovjeka koji je tu sasvim blizu?“ ponovno je upitao učitelj.

„Pa, viču zato što žele da ih drugi slušaju“, učenik će.

Nastavi čitati

Malena – Božićna priča

Malena je imala srce puno ljubavi i radosti. Pjevušila je dok je pomagala majci u njihovoj kamenoj kući. Slušati njezine pjesmice bio je pravi užitak. Prala je lonce i tave, zalijevala cvijeće na prozorima. Znala je poći u šumu i donijeti naramak suharaka, a nakon toga izribati pod u velikoj sobi. „Moja malena je vrijedna poput mrava, ona je uvijek zaposlena“, govorila majka. „Moja malena je vesela, pjeva kao slavuj“, govorio je otac.

Doista, Malena je cijelu kuću ispunjavala radošću, kratila je svima duge zimske večeri kad se ni svagdanjim kruhom nije obilovalo.

Nastavi čitati

Kako je lako osuditi

Jednom su jednog starog pastira, koji je već preko sedamdeset godina čuvao ovce upitali novinari: “Možete li nam ispričati nešto osebujno, što vam se zasigurno moralo dogoditi, za tako duga razdoblja.” Razlog, zašto su uopće novinari došli je bio: država je odlučila da mu dodijeli počasnu mirovinu za njegov osamdeseti rođendan, jer je pošteno obavljao svoj posao eto već punih sedamdeset godina, a nikakvih drugih osnova ne bi mogao imati po kojima bi dobio zasluženu mirovinu, jer nije bio nigdje prijavljen, na nikakvim platnim spiskovima poduzeća.

Starac se ispočetka branio, da je on običan pastir i već mu je bilo neugodno što su uopće došli oni kojih se niti u snu čovjek ne bi nadao, a kamoli da će još o njemu netko i pisati u novinama, za koje je on, onako nepismen, samo znao da postoje. No, novinari kao novinari, napasni kao osice, nisu se dali tek tako otpraviti. A prostodušni je starac na kraju ipak popustio i započeo pričati.

Imao je on običnih priča, koje su za običnu raju i koje se mogu pričati uz vatru djeci, jedino je mislio da su one suvišne. Kada sam imao dvadeset godina, našao sam u šumi malo nejako psetance.

Onako malešno mi se smililo, pa sam ga jednostavno pokupio sa sobom bez razmišljanja. Već nakon par dana mi se to pseto privrglo, i ja sam ga zavolio. Svuda sam ja njega vukao sa sobom, dijelio sa njim što sam i sâm imao. I pseto je lijepo napredovalo.

No, seljani su me počeli zadirkivati govoreći da je to vuk i da ga trebam ubiti, jer da će se veliko zlo dogoditi. Kako sam ih mogao poslušati, kad mi je srcu priraslo i gotovo. Pseto je postalo kršno, veliko, i kad bih ponekad nešto bio zaboravio u selu, slobodno sam ga pustio, rekavši da mi to sam donese. Gledao bi me za trenutak u oči, kao da traži na neki drugi način, a ne riječima, što sam mu kazao. Bio je to vrlo pametan pas i pomagao mi je revno čuvati ovce.

Jednog kasnog, ljetnog popodneva, nebo je nekako pritislo. Bilo je vedro, ali zrak je bio težak, kao da će kiša. Ušao sam u kolibicu u planini, u kojoj je bio i tor za ovce koje su tu plandovale u sjenci par stabala. Čim sam legao na ležaj, oči su mi se same sklopile. Bilo je sparno.

Ne znam koliko sam dugo ležao, tek nešto me je prenulo iza sna. Neko krkljanje i režanje. Sve je bilo nekako prigušeno, tako da nisam bio siguran da li ja to spavam ili sam budan. Izašao sam da vidim ipak što je. Vrata kolibice su gledala na zapad. Narančasta sunčana lopta je bila još za koplje visoko. U smjeru prema suncu moj je pas sjedio. Gubica mu je bila sva krvava, a kako je bio okrenut postrance, sunce mu je narančasto prosijavalo kroz oči. Kao da je mjesto njih imao dvije žeravke. Sve je izgledalo tako nestvarno tim više, što se ispred njega nalazila hrpa pušećeg mesa iz prohujalog života. Odmah sam shvatio što je bilo na stvari.

Ušao sam hladno mirno u kolibu i skinuo pušku ponad vrata i ponovno izašao. Podigao sam lagano pušku, nanišanio mu glavu, glavu mog vuka. On se nije ni pomaknuo. Kao da je osjećao krivicu što je prokockao moje povjerenje, koje sam u njega uložio. Povukao sam obarač i on je pao.

Da bih nekako spasio, što se spasiti dalo, otišao sam u selo po nekog od seljana i kola. Pomalo me je bilo i sram što prije nisam seljane poslušao. Sunce je upravo zalazilo, kada smo počeli tovariti leševe ovaca u kolica. Možete si zamisliti koliko je bilo moje zaprepašćenje kada sam izmedju ovaca naišao na tri leša vuka i jedne vučice. Srce mi se steglo, a na oči mi grunuše suze. Ubio sam svog istinskog prijatelja. Posumnjao u zvijezdu na nebu.

Odonda je prošlo šezdeset godina, a ja tu sliku ne mogu zaboraviti, kao da se danas zbilo. Odonda sam se nekako povukao u sebe. Riječi su mi nevoljko prelazile preko usana. Bio sam vrlo pažljiv. Jasno mi je postalo da nema više mjesta u mojoj duši za bilo kakvo osuđivanje bilo koga.

Cijena toga je bila visoka, a niti me je tko pitao da li želim kupiti to iskustvo.

Neuzvraćeni osmijeh

Jedna obitelj uživala je na plaži. Djeca su se kupala u moru i pravila kule u pijesku, kada se pojavila neka starica u prljavoj i pocijepanoj odjeći.
Njena sijeda i raščupana kosa vijorila je na vjetru. Mumlajući nerazumljive riječi, sakupljala je nešto iz pijeska i trpala to u vrećicu..
Roditelji su pozvali djecu i rekli im da se klone ove starice.

Kada je prošla pokraj njih, osmijehnula im se, ali oni nisu uzvratili na njen osmijeh.

Tek pred povratak, poslije tjedan dana, doznali su da ta starica svakodnevno skuplja komadiće stakla po plaži da se djeca ne bi posjekla.

Kakvo je tvoje srce?

Sanjao sam čudan san, kako stojim u dugoj koloni ljudi i svatko od nas u svojim rukama nosi svoje srce, da ga preda Gospodinu.

Bio sam iznenađen tom slikom, jer srca ljudi koje sam tu mogao vidjeti su se drastično razlikovala, ni jedno nije bilo isto. Neka su bila mala, a neka velika; neka hrapava, a neka sjajna; neka cijela, a neka nepotpuna; neka svijetla, a neka tamnija …

I tako, primijetim jednog starca koji je stajao do mene, i zagledam se u njegovo srce. Upitam ga: “Oprostite, zašto se vaše srce tako trese i nepravilno kuca, grči se. Zašto je tako puno ožiljaka i nedostaju mu djelići?”

Starac mi odgovori: “Vidiš mladiću, svaki ožiljak predstavlja osobu kojoj sam darovao ljubav – izvadio sam komadić svog srca i dao joj ga. Najčešće su i oni meni poklonili komadić svoga srca koji baš nije savršeno pristajao u prazno mjesto na mome srcu. Katkad sam poklonio dio srca, a da nisam dobio drugi zauzvrat. Tu su nastale velike praznine, udubljenja i ožiljci. Iako su otvorene praznine bolne, podsjećaju me na ljubav koju sam dijelio drugima. I za te ljude ja gajim nadu da će se jednog dana vratiti i ispuniti ih. No, pogledaj svoje srce, ono je svršeno, glatko i cijelo … ”

Zaista, gledajući u moje srce vidjeh da je cijelo, savršeno … Zatim, razumjeh da sam ga čuvao samo za sebe i da nikada nisam ni jedan jedini komadić htio dati drugome – razmijeniti ga s drugim srcem. Shvatih, da moja savršenost je tako postala moja nesavršenost, jer se nikada ne usudih razmijeniti svoje srce s drugima …

I tako ne razmišljajući mnogo, odlomih komadić sa svoga srca i stavih ga u starčevo srce, popunih mu prazninu. Srce je odmah počelo mirnije kucati i nekako se proljepšalo, a starac me pogleda i nasmiješi se, te i on otkine komad svoga srca i stavi ga u prazninu koja je nastala na mome srcu, a moje srce se odmah malo poveća, iako nije popunilo svu prazninu i ostala je tu neka pukotina.

Zatim smo ja i starac još mnogo toga pričali i pričali … No, kada ponovno pogledah na svoje srce, postah zabrinut zbog te pukotine, te nesavršenosti, koja je nastala mojim darivanjem …

Starac je uvidio moju uznemirenost i reče mi: “Dragi moj, ne brini ništa, sve te nedostatke na našim srcima će sam Gospodin ispuniti i iscijeliti, ono što Njega zanima jeste da vidi da mu mi donosimo srce koje smo upotrebljavali – srce koje je darivalo sebe drugima i primalo od drugih … To je za Njega najljepše srce, najveći dar. To znači da smo živjeli ispunjen život.“

 

Netko je trebao raditi da bi ti imao ono što imaš

Jedan mladić je otišao u veliku kompaniju da se prijavi za posao na važnoj poziciji.

Prošao je prvi intervju, ali je od njega zatraženo da se sastane sa direktorom radi konačnog intervjua. Direktor je pogledao njegov odličan rezime, a zatim ga je pitao:

– Jeste li primali školarinu za vrijeme školovanja? Momak je odgovorio: Ne.

– Je li vam vaš otac platio studije?

– Da. – Odgovorio je on.

– Gdje radi vaš otac?

– Moj otac je kovač.

Direktor je zamolio momka da mu pokaže ruke.

Mladić je pokazao par mekih i nježnih ruku.

– Jeste li ikada pomagali svojim roditeljima u poslu?

– Nikad, moji roditelji su samo željeli da učim i čitam knjige. Osim toga, moj otac je mnogo bolji u svom poslu nego ja.

Direktor je tada rekao:

– Imam jedan zahtjev za vas: Kada danas dođete kući, idite i operite ruke svog oca, a zatim ujutro ponovno dođite kod mene.

Mladić je imao osjećaj da ima velike šanse da dobije posao.

Kada se vratio kući, pitao je oca može li  oprati njegove ruke.

Otac se osjećao pomalo čudno, ali i sretno i dopustio je svome sinu da mu opere ruke.

Mladić je malo po malo prao očeve ruke. Bilo je to prvi put da je primijetio da su ruke njegovog oca naborane i pune ožiljaka. Neke modrice su bile toliko bolne da su njegove ruke zadrhtale kada bi ih dodirnuo.

Bilo je to prvi put da je mladić shvatio što znači kada par ruku radi svakog dana da bi mogao platiti za njegovo školovanje. Modrice na rukama njegovog oca su bile cijena za njegovo školovanje i njegovu budućnost.

Nakon što je oprao očeve ruke, mladić je u tišini počeo čistiti i sređivati očevu radionicu. Te noći, on i njegov otac su pričali do kasno.

Narednog jutra, momak je ponovo posjetio direktora.

Direktor je primijetio suze u očima mladića kada ga je upitao:

– Možete li mi reći što ste uradili i što ste naučili jučer kod kuće?

Momak je odgovorio:

– Oprao sam očeve ruke, a nakon toga sam mu očistio radionicu.

– Sada znam da bez pomoći roditelja ne bih postao ono što sam danas. Pomažući svom ocu, shvatio sam koliko je teško on radio zbog mene. Shvatio sam koliko je važno i vrijedno pomagati u obitelji.

Direktor je rekao:

– To je ono što tražim kod svojih radnika. Želim zaposliti nekoga tko zna cijeniti pomoć drugih i tko ne stavlja novac na prvo mjesto. Primljeni ste!

Dijete koje se mazi i pazi i kome se daje sve što poželi obično razvija takav mentalitet da misli da ima pravo na sve i uvijek sebe stavlja na prvo mjesto, ignorirajući napore svojih roditelja. Takav pristup ni na koji način ne pomaže djeci.

Možete vi pružiti svom djetetu velike i skupe stvari, ali pobrinite se da ono nauči i što znači ribati pod ili farbati zid.

Naučite ga da treba oprati suđe nakon obroka, ali ne zato što nemate novca da unajmite nekog tko će to uraditi umjesto njega, već  zato što treba shvatiti vrijednost rada.

Kako sačuvati prijatelja?

Trinaestogodišnji dječak hodao je s majkom po plaži. Iznenada je upita: “Mama, kako mogu sačuvati prijatelja kad mi se posreći da ga nađem?”

Majka se malko zamisli, zatim se sagne i zagrabi pregršt pijeska. Jednu ruku podiže uvis i počne snažno stiskati: pijesak je sipio između prstiju, i što je čvršće stiskala šaku, to više ga je nestajalo. Drugu je ruku, međutim, držala otvorenom: sav pijesak ostao je u njoj.

Dječak je to zadivljeno promatrao, a onda povikao: “Razumio sam!”

Bruno Ferrero


 

Kada treba naoštriti sjekiru…

Dvojica šumskih radnika zajedno su rušila stabla u nekoj šumi. Debla bijahu zdrava i jaka. No dvojica radnika, jednako spretna u rukovanju sjekirama, postizala su različit učinak. Prvi je udarao po stablu uporno i neprekidno dok ga ne bi srušio. Drugi se češće odmarao.

Uvečer bi prvi radnik, sav u krvavu znoju i posve iscrpljen, ustanovio da je na polovici drugoga stabla. Onaj drugi je, međutim, srušio i drugo stablo. Prvi se radnik u čudu pitao kako je to moguće: zajedno su počeli, stabla su bila jednaka, a on, premda je neprekidno radio, ipak je za polovicu stabla bio u zaostatku.

“Doista ne razumijem kako si mogao uraditi više posla premda si se često odmarao.”

Kolega mu se nasmije: “Ti si vidio da sam se odmarao, a nisi vidio da sam za to vrijeme oštrio sjekiru.”

Nepoznati autor