Nosit ću te dok nas smrt ne rastavi

Kad sam te noći stigao kući, dok je moja žena postavljala večeru, uzeo sam je za ruku i rekao – „Moram ti nešto reći“.

– Sjela je i jela u tišini. Primijetio sam bol u njenim očima. Odjednom nisam znao kako da otvorim usta. Ali morao sam joj dati do znanja što mislim.

– „Želim razvod“ – rekao sam smireno. Nije izgledala iznervirano mojim riječima, nego me tiho upitala – „Zašto?“ – Izbjegavao sam njeno pitanje. To ju je razljutilo. Bacila je pribor za jelo i počela da viče na mene – „Ti nisi čovjek!“ –

Te noći nismo više razgovarali. Plakala je. Znao sam da je htjela da sazna što se dogodilo s našim brakom. Ali nisam joj mogao dati zadovoljavajući odgovor, izgubila je moje srce zbog druge žene, zbog Ivane. Nisam je više volio. Samo sam je žalio! S dubokim osjećajem krivice, napravio sam sporazum za razvod koji je navodio da njoj pripadne naša kuća, naš auto i 30 posto udjela u mojoj firmi. Pogledala ga je i onda poderala na komadiće. Žena koja je 10 godina svog života provela sa mnom za mene je postala stranac.

Bilo mi je žao njenog uzaludno potrošenog vremena i energije, ali nisam mogao da povučem što sam rekao jer sam volio Ivanu. Počela je da plače preda mnom, što sam i očekivao. To njeno plakanje za mene je zapravo bilo pravo olakšanje. Ideja o razvodu, koja me opsjedala nekoliko tjedana, činila se sada čvršćom i jasnijom.

Sljedeći dan, došao sam kući jako kasno i našao je za stolom kako nešto piše. Nisam večerao nego sam otišao direktno u krevet i odmah zaspao jer sam bio umoran od ispunjenog dana sa Ivanom. Kad sam se probudio, ona je još bila za stolom i pisala. Nije me bilo briga pa sam se okrenuo i nastavio spavati. Ujutro mi je dala svoje zahtjeve za razvod: nije htjela ništa od mene, ali je trebalo da odgodimo razvod za mjesec dana. Zahtijevala je da se u tih mjesec dana oboje trudimo da živimo normalno koliko god je to moguće.

Njeni razlozi su bili jednostavni: naš sin ima ispite u tih mjesec dana i nije htjela da ga opterećujemo našim propalim brakom. To je za mene bilo prihvatljivo. Ali imala je još jedan zahtjev, htjela je da se prisjetim kako sam je nosio u našu svadbenu sobu na dan našega vjenčanja. Zahtijevala je da je u tih mjesec dana, svako jutro nosim iz naše spavaće sobe do prednjih vrata. Mislio sam da je totalno poludjela. Ali da nam te zadnje zajedničke dane učinim podnošljivima, pristao sam na njene čudne zahtjeve.

Rekao sam Ivani kakve mi je zahtjeve žena postavila za razvod. Glasno se nasmijala i mislila da je to apsurdno. – „Bez obzira na njene trikove, mora se suočiti sa razvodom“ – rekla je prezrivo. Moja žena i ja nismo imali nikakav fizički kontakt otkad sam ja izrazio svoju želju za razvodom. Dok sam je nosio prvi dan oboje smo djelovali nespretno. Naš sin je hodao iza nas – „Tata drži mamu u naručju.“ – Te riječi su me pogodile. Od spavaće do dnevne sobe pa do vrata, hodao sam preko 10 metara s njom u naručju. Zatvorila je oči i tiho rekla – „Nemoj našem sinu govoriti za razvod.“ –

Klimnuo sam glavom, pomalo uzrujan. Spustio sam je pred vratima. Otišla je na autobusnu stanicu. A ja sam se odvezao sam do ureda. Drugi dan bilo nam je puno lakše. Oslonila se na moje grudi. Mogao sam da osjetim miris njezine bluze. Shvatio sam da nisam tu ženu pogledao pažljivo već dugo vremena. Shvatio sam da više nije tako mlada. Imala je nekoliko bora na licu i kosa joj je bila prosijeda. Naš brak je na njoj ostavio danak. Na minut sam se upitao što sam joj to učinio.

Četvrti dan kad sam je podigao, osjetio sam kako se osjećaj intimnosti vraća. To je bila žena koja je dala 10 godina svog života za mene. Peti i šesti dan osjetio sam kako osjećaj intimnosti opet raste. Ivani nisam rekao ništa o tome. Kako je tih mjesec dana odmicalo, bilo je sve lakše nositi je. Možda me svakodnevna vježba učinila jačim. Jedno jutro birala je što će obući. Isprobala je nekoliko haljina, ali nijedna joj nije pristajala. Zatim je uzdahnula – „Sve su moje haljine postale prevelike.“ – Odjednom sam shvatio koliko je smršavila i da je to zapravo razlog što mi je bilo sve lakše nositi je. Odjednom mi je sinulo. Nosila je toliko tuge i gorčine u srcu. Nesvjesno sam pružio ruku i pogladio je po glavi. Naš sin je došao u tom trenutku i rekao – „Tata vrijeme je da nosiš mamu van.“ –

Gledajući svaki dan kako njegov otac nosi mamu u naručju, za njega je postao bitan dio života. Moja žena ga je pozvala da se približi i čvrsto ga zagrlila. Okrenuo sam glavu na drugu stranu jer sam se bojao da bih se mogao predomisliti u zadnjoj minuti. Tada sam je uzeo u naručje, hodajući preko spavaće do dnevne sobe, pa u hodnik. Njene ruke obgrlile su moj vrat tako prirodno i nježno. Držao sam je čvrsto, baš kao i na dan našega vjenčanja. Međutim, njena sve lakša tjelesna težina me činila jako tužnim. Zadnji dan, kad sam je držao u naručju, jedva sam koraka mogao napraviti. Naš sin je otišao u školu. Držao sam je čvrsto i rekao – „Nisam primijetio da je u našem životu nedostajalo intimnosti.“ –

Odvezao sam se do kancelarije. Istrčao sam iz auta bez zaključavanja vrata. Bojao sam se da bi mogao da promijenim mišljenje. Hodao sam gore. Ivana je otvorila vrata, a ja sam joj rekao – „Žao mi je, ali ja više ne želim razvod.“ – Pogledala me zapanjeno, a zatim dotaknula moje čelo. – „Imaš li groznicu?“ – rekla je. Sklonio sam joj ruku s moje glave. – „Žao mi je, Ivana, rekao sam, neću se razvesti. Moj bračni život je bio dosadan vjerojatno zato što ni ona ni ja nismo cijenili pojedinosti u našim životima, a ne zato što više nismo voljeli jedno drugo. Sada shvaćam da od trenutka kada sam je nosio u naručju na dan našega vjenčanja, trebalo je tako da je nosim dok nas smrt ne rastavi.“ – Ivana kao da se odjednom probudila. Opalila mi je šamarčinu, zalupila vrata i briznula u plač. Otišao sam.

U cvjećari na putu kući sam naručio buket cvijeća za moju ženu. Prodavačica me pitala što da napiše na kartici. Nasmijao sam se i napisao: Nosiću te svako jutro dok nas smrt ne rastavi. Te noći sam stigao kući s cvijećem u ruci i osmijehom na licu. Trčao sam uz stepenice, da bih našao svoju ženu u krevetu – mrtvu. Borila se s rakom mjesecima, a ja sam bio toliko obuzet Ivanom da nisam ništa primijetio. Znala je da će ubrzo umrijeti i htjela me spasti od bilo kakve negativne reakcije našeg sina na razvod. Barem sam u očima našeg sina ispao brižan suprug.

Mali detalji u vašim životima su ono što je stvarno važno u vezi. To nije vikendica, auto, nekretnine, novac u banci. To samo stvara okruženje pogodno za sreću, ali ne može dati sreću u vama. Dakle, nađite vremena jedno za drugo, razgovarajte, izrazite mali znak pažnje sa možda na prvi pogled nebitnim stvarima i napravite one male stvari jedan za drugoga da izgradite intimnost. Da imate sretan brak!

Malo o braku

Jednog dana dok sam čekao prijatelja na arodromu imao sam jedno od onih iskustava koje vam promijene život. Dok sam čekao prijatelja, primjetio sam čovjeka, u rukama je nosio torbe, i kretao se prema meni. Spustio je torbe da pozdravi svoju obitelj, koja ga je nestrpljivo čekala.

Prišao je  svom mlađem sinu (oko šest godina), i čvrsto ga zagrlio. Pogledao  ga je u oči i rekao: “Nedostajao si mi mnogo, tako je dobro vidjeti te!“. Dječak se nasmiješio i rekao: “I ti meni, tata“. Isto se desilo i sa starijim sinom (oko devet godina), bilo je vrlo emotivno.

Nakon toga otac je rekao, „zdravo, dušo mala“  bila je to njegova kćerka još uvijek beba. Ona je uzbuđeno gledala u njega svo vrijeme. Čovjek je nježno uzeo kćerkicu , izljubio je svuda po licu, a zatim je privio na grudi. Djevojčica je položila svoju glavu na njegovo rame u čistom zadovoljstvu.

Poslije nekoliko trenutaka, čovjek je pogledao suprugu i rekao: „Najbolje sam ostavio za kraj!“ i onda je strasno poljubio. Gledali su jedno drugo, ozareni osmijesima. Podsjetili su me na mladence.

Odjednom, čuo sam sebe kako postavljam pitanje : „Vau, koliko dugo ste u braku?

– “Zajedno smo četrnaest godina, a u braku smo dvanaest

– „Pa onda, da li ste dugo bili odsutni?“. On je odgovorio sa osmjehom na licu: „Dva dana!“.

Bio sam zapanjen, jer sam zamišljao da je on otišao za nekoliko tjedana. Tada sam mu rekao u svojoj zapanjenosti: „Nadam se da će moj brak i dalje biti strastven posle dvanaest godina“. Čovjek me je pogledao ravno u oči i rekao nešto što mi je promijenilo život:

„Ne nadaj se, prijatelju, odluči!“

Savršeni brak

Savršeni muž je onaj koji ne očekuje savršenu ženu. I obratno.

Za duhovitoga turskog šaljivčinu, legendarnoga Nasrudin-hodžu, kažu da je jednom sjedio pred svojim dućanom, kad ga je posjetio prijatelj da mu priopći veliku novost. “Upravo se kanim ženiti, pa sam vrlo uzbuđen. A jesi li ti ikad pomislio da se oženiš?” upita Nasrudina, koji mu, nakon kratkog razmišljanja, odgovori: “Da, kako da ne! Kad sam bio mlad, čak sam to jako želio. I pošao sam na put potražiti savršenu ženu, sve tamo do Damaska. Tamo sam upoznao ženu, dražesnu, ljubaznu i jako duhovnu, ali nije poznavala svijet. Odustao sam i pošao dalje. U drugom sam gradu susreo ženu koja je bila i duhovna i svjetovna, i lijepa u svakom pogledu, ali nismo uspjeli porazgovarati. Na kraju sam dospio i do Kaira i nakon mnogog traganja našao sam savršenu ženu. Bila je duboko religiozna, dražesnog izgleda, a razumjela se dobro i u svjetovne stvari. Bio sam uvjeren da će to biti savršen brak.” Prijatelj znatiželjno upita: “Pa zašto se onda niste i vjenčali?” Nasrudin-hodža u svojem poznatom stilu odgovori: “Vidiš, prijatelju, ja sam našao savršenu ženu, ali je i ona tražila savršena muža.


Kada su pitali u jednom televizijskom razgovoru u Italiji poznatoga pravnika Francesca Carneluttija što je prevagnulo u njegovoj uspješnoj karijeri, bez razmišljanja je odgovorio: “Moja žena!” I kad je zapazio čuđenje sugovornika, dodao je: “Ona nije studirala pravo, ne brine se za moje poslove, ne traži niti daje pravne savjete. Ali mi ispunjava život svojom nazočnošću. Kao da predosjeća moje želje, pogađa moje raspoloženje, sluša moja jadanja, uvijek pronalazi odmjerenu riječ… Bez nje bih bio pravi siromah. S njom mi se čini da uspijevam u svakom pothvatu.

Ljubiti znači prihvatiti drugoga sa svim njegovim svijetom, s različitostima, s nedostacima, te savršeni brak nikada nije kopija nedozrelog sanjarenja. Savršeni muž je onaj koji ne očekuje savršenu ženu. I obratno.

Lj. A. Maračić