Ljubav i žrtva

Jednom kada sam bio tinejdžer, moj otac i ja stajali smo u redu za ulaznice u cirkus. Konačno je, nakon dugoga čekanja, ispred nas ostala samo jedna obitelj koja me se vrlo dojmila. Obitelj je brojala osmero djece; vjerojatno su svi bili mlađi od dvanaest godina. Bilo je očigledno da nisu bogati. Njihova odjeća nije bila skupocjena, ali je bila čista. Djeca su bila dobro odgojena; stajala su u parovima iza roditelja, držeći se za ruke. Uzbuđeno su brbljali o klaunovima, slonovima i drugim učesnicima cirkusa koje će tu večer vidjeti. Iz njihova ponašanja dalo se jasno naslutiti da nikada prije nisu bili u cirkusu. Ovo je trebao biti vrhunac njihovih mladih života. Otac i majka ponosno su stajali ispred njih. Mama je držala oca za ruku gledajući ga kao da govori: „Ti si moj vitez na bijelom konju”. On se smješkao i ponosno šepurio, gledajući je kao da odgovara: „Pa, naravno da jesam”. Prodavačica je upitala oca koliko ulaznica treba. Ponosno je odgovorio: „Dajte mi, molim Vas, osam dječjih i dvije ulaznice za odrasle.” Prodavačica je kazala cijenu. Čovjek nije imao dovoljno novca. Kako da se sada okrene i reče svojoj djeci da nema dovoljno novca za ulaznice?!

Primijetivši što se događa, moj je otac zavukao ruku u džep, izvukao novčanicu od dvadeset dolara i bacio je na pod. Ni mi nismo uopće bili bogati… Zatim se sagnuo, pokupio novčanicu, lupnuo muškarca po ramenu i rekao: „Oprostite, gospodine, ovo vam je ispalo iz džepa.” Čovjek je znao što se događa. Nije tražio milostinju, ali je itekako cijenio pomoć u očajnoj, srcu bolnoj i neugodnoj situaciji. Pogledao je moga oca u oči, uhvatio ga za ruke čvrsto stežući novčanicu od dvadeset dolara. Dok mu se suza kotrljala niz obraz, drhtavim je usnama odgovorio: „Hvala vam, hvala vam, gospodine. Ovo doista mnogo znači i meni i mojoj obitelji.” Moj otac i ja vratili smo se do auta i odvezli se kući. Te večeri nismo otišli u cirkus, ali ondje nismo bili uzalud.