Ljubav koja ispunja srce

Na dobrotvornoj gala-večeri, na kojoj su se prikupljala sredstva za školu za djecu s posebnim potrebama, otac jednog od učenika podijelio je s prisutnima priču koju neće zaboraviti nitko tko je tada bio prisutan tom događaju. Zahvalio je školi i njenom predanom osoblju, te nastavio:

Nastavi čitati

Darivanje

Dva su redovnika uzgajala ruže. Prvi se zanosio ljepotom i mirisom svojih ruža, a drugi je rezao najljepše ruže i darivao ih prolaznicima.

Zašto to činiš?“ korio ga je prvi. „Kako se možeš tako olako odreći radosti što ih pruža miris tvojih ruža?

Ruže ostavljaju miris na rukama koje ih daruju“, mirno će drugi redovnik.

Čovjek koji dariva, otkriva nevjerojatnu radost. I duboko osobno obogaćenje.

Bruno Ferrero

Nosit ću te dok nas smrt ne rastavi

Kad sam te noći stigao kući, dok je moja žena postavljala večeru, uzeo sam je za ruku i rekao – „Moram ti nešto reći“.

– Sjela je i jela u tišini. Primijetio sam bol u njenim očima. Odjednom nisam znao kako da otvorim usta. Ali morao sam joj dati do znanja što mislim.

– „Želim razvod“ – rekao sam smireno. Nije izgledala iznervirano mojim riječima, nego me tiho upitala – „Zašto?“ – Izbjegavao sam njeno pitanje. To ju je razljutilo. Bacila je pribor za jelo i počela da viče na mene – „Ti nisi čovjek!“ –

Te noći nismo više razgovarali. Plakala je. Znao sam da je htjela da sazna što se dogodilo s našim brakom. Ali nisam joj mogao dati zadovoljavajući odgovor, izgubila je moje srce zbog druge žene, zbog Ivane. Nisam je više volio. Samo sam je žalio! S dubokim osjećajem krivice, napravio sam sporazum za razvod koji je navodio da njoj pripadne naša kuća, naš auto i 30 posto udjela u mojoj firmi. Pogledala ga je i onda poderala na komadiće. Žena koja je 10 godina svog života provela sa mnom za mene je postala stranac.

Bilo mi je žao njenog uzaludno potrošenog vremena i energije, ali nisam mogao da povučem što sam rekao jer sam volio Ivanu. Počela je da plače preda mnom, što sam i očekivao. To njeno plakanje za mene je zapravo bilo pravo olakšanje. Ideja o razvodu, koja me opsjedala nekoliko tjedana, činila se sada čvršćom i jasnijom.

Sljedeći dan, došao sam kući jako kasno i našao je za stolom kako nešto piše. Nisam večerao nego sam otišao direktno u krevet i odmah zaspao jer sam bio umoran od ispunjenog dana sa Ivanom. Kad sam se probudio, ona je još bila za stolom i pisala. Nije me bilo briga pa sam se okrenuo i nastavio spavati. Ujutro mi je dala svoje zahtjeve za razvod: nije htjela ništa od mene, ali je trebalo da odgodimo razvod za mjesec dana. Zahtijevala je da se u tih mjesec dana oboje trudimo da živimo normalno koliko god je to moguće.

Njeni razlozi su bili jednostavni: naš sin ima ispite u tih mjesec dana i nije htjela da ga opterećujemo našim propalim brakom. To je za mene bilo prihvatljivo. Ali imala je još jedan zahtjev, htjela je da se prisjetim kako sam je nosio u našu svadbenu sobu na dan našega vjenčanja. Zahtijevala je da je u tih mjesec dana, svako jutro nosim iz naše spavaće sobe do prednjih vrata. Mislio sam da je totalno poludjela. Ali da nam te zadnje zajedničke dane učinim podnošljivima, pristao sam na njene čudne zahtjeve.

Rekao sam Ivani kakve mi je zahtjeve žena postavila za razvod. Glasno se nasmijala i mislila da je to apsurdno. – „Bez obzira na njene trikove, mora se suočiti sa razvodom“ – rekla je prezrivo. Moja žena i ja nismo imali nikakav fizički kontakt otkad sam ja izrazio svoju želju za razvodom. Dok sam je nosio prvi dan oboje smo djelovali nespretno. Naš sin je hodao iza nas – „Tata drži mamu u naručju.“ – Te riječi su me pogodile. Od spavaće do dnevne sobe pa do vrata, hodao sam preko 10 metara s njom u naručju. Zatvorila je oči i tiho rekla – „Nemoj našem sinu govoriti za razvod.“ –

Klimnuo sam glavom, pomalo uzrujan. Spustio sam je pred vratima. Otišla je na autobusnu stanicu. A ja sam se odvezao sam do ureda. Drugi dan bilo nam je puno lakše. Oslonila se na moje grudi. Mogao sam da osjetim miris njezine bluze. Shvatio sam da nisam tu ženu pogledao pažljivo već dugo vremena. Shvatio sam da više nije tako mlada. Imala je nekoliko bora na licu i kosa joj je bila prosijeda. Naš brak je na njoj ostavio danak. Na minut sam se upitao što sam joj to učinio.

Četvrti dan kad sam je podigao, osjetio sam kako se osjećaj intimnosti vraća. To je bila žena koja je dala 10 godina svog života za mene. Peti i šesti dan osjetio sam kako osjećaj intimnosti opet raste. Ivani nisam rekao ništa o tome. Kako je tih mjesec dana odmicalo, bilo je sve lakše nositi je. Možda me svakodnevna vježba učinila jačim. Jedno jutro birala je što će obući. Isprobala je nekoliko haljina, ali nijedna joj nije pristajala. Zatim je uzdahnula – „Sve su moje haljine postale prevelike.“ – Odjednom sam shvatio koliko je smršavila i da je to zapravo razlog što mi je bilo sve lakše nositi je. Odjednom mi je sinulo. Nosila je toliko tuge i gorčine u srcu. Nesvjesno sam pružio ruku i pogladio je po glavi. Naš sin je došao u tom trenutku i rekao – „Tata vrijeme je da nosiš mamu van.“ –

Gledajući svaki dan kako njegov otac nosi mamu u naručju, za njega je postao bitan dio života. Moja žena ga je pozvala da se približi i čvrsto ga zagrlila. Okrenuo sam glavu na drugu stranu jer sam se bojao da bih se mogao predomisliti u zadnjoj minuti. Tada sam je uzeo u naručje, hodajući preko spavaće do dnevne sobe, pa u hodnik. Njene ruke obgrlile su moj vrat tako prirodno i nježno. Držao sam je čvrsto, baš kao i na dan našega vjenčanja. Međutim, njena sve lakša tjelesna težina me činila jako tužnim. Zadnji dan, kad sam je držao u naručju, jedva sam koraka mogao napraviti. Naš sin je otišao u školu. Držao sam je čvrsto i rekao – „Nisam primijetio da je u našem životu nedostajalo intimnosti.“ –

Odvezao sam se do kancelarije. Istrčao sam iz auta bez zaključavanja vrata. Bojao sam se da bi mogao da promijenim mišljenje. Hodao sam gore. Ivana je otvorila vrata, a ja sam joj rekao – „Žao mi je, ali ja više ne želim razvod.“ – Pogledala me zapanjeno, a zatim dotaknula moje čelo. – „Imaš li groznicu?“ – rekla je. Sklonio sam joj ruku s moje glave. – „Žao mi je, Ivana, rekao sam, neću se razvesti. Moj bračni život je bio dosadan vjerojatno zato što ni ona ni ja nismo cijenili pojedinosti u našim životima, a ne zato što više nismo voljeli jedno drugo. Sada shvaćam da od trenutka kada sam je nosio u naručju na dan našega vjenčanja, trebalo je tako da je nosim dok nas smrt ne rastavi.“ – Ivana kao da se odjednom probudila. Opalila mi je šamarčinu, zalupila vrata i briznula u plač. Otišao sam.

U cvjećari na putu kući sam naručio buket cvijeća za moju ženu. Prodavačica me pitala što da napiše na kartici. Nasmijao sam se i napisao: Nosiću te svako jutro dok nas smrt ne rastavi. Te noći sam stigao kući s cvijećem u ruci i osmijehom na licu. Trčao sam uz stepenice, da bih našao svoju ženu u krevetu – mrtvu. Borila se s rakom mjesecima, a ja sam bio toliko obuzet Ivanom da nisam ništa primijetio. Znala je da će ubrzo umrijeti i htjela me spasti od bilo kakve negativne reakcije našeg sina na razvod. Barem sam u očima našeg sina ispao brižan suprug.

Mali detalji u vašim životima su ono što je stvarno važno u vezi. To nije vikendica, auto, nekretnine, novac u banci. To samo stvara okruženje pogodno za sreću, ali ne može dati sreću u vama. Dakle, nađite vremena jedno za drugo, razgovarajte, izrazite mali znak pažnje sa možda na prvi pogled nebitnim stvarima i napravite one male stvari jedan za drugoga da izgradite intimnost. Da imate sretan brak!

BEZUVJETNA LJUBAV

Jednog lijepog sunčanog dana mladić i djevojka jure na motoru…

DJEVOJKA: “Nemoj tako brzo voziti, smanji…”

MLADIĆ: “Ne, baš nam je dobro.”

DJEVOJKA: “Nije mi dobro, molim te…”

MLADIĆ: “Kaži mi da me voliš…”

DJEVOJKA: “Volim te i ti to znaš.”

MLADIĆ: “Zagrli me…”

(djevojka zagrli momka)

MLADIĆ: “Skini mi kacigu i stavi je na svoju glavu pa će ti manje smetati brzina…

SLIJEDEĆE JUTRO U NOVINAMA:

“Tijekom jučerašnjeg dana dogodila se jedna prometna nesreća. Na motoru kojem su otkazale kočnice stradale su dvije osobe. Jedna osoba je poginula, a druga je srećom preživjela…”

A SVE SE DOGODILO OVAKO:

“Mladić je na pola puta shvatio da su kočnice otkazale, ali djevojci nije htio reći.
Želio je posljednji put čuti od nje i VOLIM TE, i posljednji put osjetiti njen zagrljaj. Rekao joj je da stavi njegovu kacigu, jer je znao da će imati velike šanse da preživi, iako je to značilo da će on poginuti.”

VOLIO JU JE VIŠE OD SVOG ŽIVOTA…

Ljubav i žrtva

Jednom kada sam bio tinejdžer, moj otac i ja stajali smo u redu za ulaznice u cirkus. Konačno je, nakon dugoga čekanja, ispred nas ostala samo jedna obitelj koja me se vrlo dojmila. Obitelj je brojala osmero djece; vjerojatno su svi bili mlađi od dvanaest godina. Bilo je očigledno da nisu bogati. Njihova odjeća nije bila skupocjena, ali je bila čista. Djeca su bila dobro odgojena; stajala su u parovima iza roditelja, držeći se za ruke. Uzbuđeno su brbljali o klaunovima, slonovima i drugim učesnicima cirkusa koje će tu večer vidjeti. Iz njihova ponašanja dalo se jasno naslutiti da nikada prije nisu bili u cirkusu. Ovo je trebao biti vrhunac njihovih mladih života. Otac i majka ponosno su stajali ispred njih. Mama je držala oca za ruku gledajući ga kao da govori: „Ti si moj vitez na bijelom konju”. On se smješkao i ponosno šepurio, gledajući je kao da odgovara: „Pa, naravno da jesam”. Prodavačica je upitala oca koliko ulaznica treba. Ponosno je odgovorio: „Dajte mi, molim Vas, osam dječjih i dvije ulaznice za odrasle.” Prodavačica je kazala cijenu. Čovjek nije imao dovoljno novca. Kako da se sada okrene i reče svojoj djeci da nema dovoljno novca za ulaznice?!

Primijetivši što se događa, moj je otac zavukao ruku u džep, izvukao novčanicu od dvadeset dolara i bacio je na pod. Ni mi nismo uopće bili bogati… Zatim se sagnuo, pokupio novčanicu, lupnuo muškarca po ramenu i rekao: „Oprostite, gospodine, ovo vam je ispalo iz džepa.” Čovjek je znao što se događa. Nije tražio milostinju, ali je itekako cijenio pomoć u očajnoj, srcu bolnoj i neugodnoj situaciji. Pogledao je moga oca u oči, uhvatio ga za ruke čvrsto stežući novčanicu od dvadeset dolara. Dok mu se suza kotrljala niz obraz, drhtavim je usnama odgovorio: „Hvala vam, hvala vam, gospodine. Ovo doista mnogo znači i meni i mojoj obitelji.” Moj otac i ja vratili smo se do auta i odvezli se kući. Te večeri nismo otišli u cirkus, ali ondje nismo bili uzalud.

Zagorjeli kruh

Ova se priča pripisuje bivšem indijskom predsjedniku, Abdulu Kalamu. Jednom je njegova majka za ručak njemu i ocu poslužila zagorjeli kruh. I dok je on nevoljko gledao u taj kruh i razmišljao da li da jede ili ne, njegov je otac uzeo komad i pojeo ga u tišini.

Nakon ručka, majka se ispričala ocu što mu je poslužila takav kruh, a on je samo rekao: „Draga, sve je u redu, ja ga volim i takvog.“

Tu je večer prije spavanja otišao ocu poželjeti laku noć i pitao ga voli li stvarno zagorjeli kruh.

„Zagorjelo jelo nije najgore što nam se može dogoditi. Zagorjeli kruh ne može nikoga povrijediti, a da sam prigovorio, ja bih povrijedio tvoju majku. Napravio bih puno veću štetu. Riječi ostaju duboko urezane u umu i u srcu.”

Račun za humanost – istinita priča

Akhilesh Kumar je čovjek koji radi u marketingu jedne tvrtke sa sjedištem u Dubaiju. Kad je zadnji put išao poslom u Indiju, napravio je nešto što je ostavilo dubok trag u njegovom srcu i srcima gladne djece koju je tamo zatekao.

Odsjeo je u hotelu Sabrina. Navečer se spustio u restoran. Dok je sjedio uz prozor, pogledao je na ulicu. Ravno u oči gledao ga je par gladnih, dječjih očiju. Srce mu se stislo. Osjetio je kako  ga nešto guši.

Rukom je pokazao malenom dječaku da uđe unutra. Mališan je poveo i svoju sestru koju je držao za ruku. Kumar im je rekao da sjednu za njegov stol i naruče što god žele. Dječak je pokazao na njegov tanjur želeći jesti isto što i on. Kumar je naručio. Večerali su u tišini. Kada su završili, djeca su otišla oprati ruke u toalet i izašla iz restorana.

Konobar je gostu predao račun. Na njemu je pisalo: “Nemamo kalkulator kojim bismo naplatili humanost. Neka ti dobro dobrim bude vraćeno!”.

Čovjek je pokušao saznati tko je napisao poruku i podmirio račun, ali u restoranu mu nisu željeli reći.

Gospodin Kumar nije izoliran primjer. Ima mnoštvo dobrih ljudi na svijetu ali oni o svojoj dobroti šute.

Zašto ljudi viču?

Učitelj je jednoga dana postavio sljedeće pitanje:

„Zašto se ljudi ljute i viču?“

„Viču zato što izgube mir“, odgovori jedan od njih.

„Ali zašto viču na čovjeka koji je tu sasvim blizu?“ ponovno je upitao učitelj.

„Pa, viču zato što žele da ih drugi slušaju“, učenik će.

Nastavi čitati

Malena – Božićna priča

Malena je imala srce puno ljubavi i radosti. Pjevušila je dok je pomagala majci u njihovoj kamenoj kući. Slušati njezine pjesmice bio je pravi užitak. Prala je lonce i tave, zalijevala cvijeće na prozorima. Znala je poći u šumu i donijeti naramak suharaka, a nakon toga izribati pod u velikoj sobi. „Moja malena je vrijedna poput mrava, ona je uvijek zaposlena“, govorila majka. „Moja malena je vesela, pjeva kao slavuj“, govorio je otac.

Doista, Malena je cijelu kuću ispunjavala radošću, kratila je svima duge zimske večeri kad se ni svagdanjim kruhom nije obilovalo.

Nastavi čitati

Kakvo je tvoje srce?

Sanjao sam čudan san, kako stojim u dugoj koloni ljudi i svatko od nas u svojim rukama nosi svoje srce, da ga preda Gospodinu.

Bio sam iznenađen tom slikom, jer srca ljudi koje sam tu mogao vidjeti su se drastično razlikovala, ni jedno nije bilo isto. Neka su bila mala, a neka velika; neka hrapava, a neka sjajna; neka cijela, a neka nepotpuna; neka svijetla, a neka tamnija …

I tako, primijetim jednog starca koji je stajao do mene, i zagledam se u njegovo srce. Upitam ga: “Oprostite, zašto se vaše srce tako trese i nepravilno kuca, grči se. Zašto je tako puno ožiljaka i nedostaju mu djelići?”

Starac mi odgovori: “Vidiš mladiću, svaki ožiljak predstavlja osobu kojoj sam darovao ljubav – izvadio sam komadić svog srca i dao joj ga. Najčešće su i oni meni poklonili komadić svoga srca koji baš nije savršeno pristajao u prazno mjesto na mome srcu. Katkad sam poklonio dio srca, a da nisam dobio drugi zauzvrat. Tu su nastale velike praznine, udubljenja i ožiljci. Iako su otvorene praznine bolne, podsjećaju me na ljubav koju sam dijelio drugima. I za te ljude ja gajim nadu da će se jednog dana vratiti i ispuniti ih. No, pogledaj svoje srce, ono je svršeno, glatko i cijelo … ”

Zaista, gledajući u moje srce vidjeh da je cijelo, savršeno … Zatim, razumjeh da sam ga čuvao samo za sebe i da nikada nisam ni jedan jedini komadić htio dati drugome – razmijeniti ga s drugim srcem. Shvatih, da moja savršenost je tako postala moja nesavršenost, jer se nikada ne usudih razmijeniti svoje srce s drugima …

I tako ne razmišljajući mnogo, odlomih komadić sa svoga srca i stavih ga u starčevo srce, popunih mu prazninu. Srce je odmah počelo mirnije kucati i nekako se proljepšalo, a starac me pogleda i nasmiješi se, te i on otkine komad svoga srca i stavi ga u prazninu koja je nastala na mome srcu, a moje srce se odmah malo poveća, iako nije popunilo svu prazninu i ostala je tu neka pukotina.

Zatim smo ja i starac još mnogo toga pričali i pričali … No, kada ponovno pogledah na svoje srce, postah zabrinut zbog te pukotine, te nesavršenosti, koja je nastala mojim darivanjem …

Starac je uvidio moju uznemirenost i reče mi: “Dragi moj, ne brini ništa, sve te nedostatke na našim srcima će sam Gospodin ispuniti i iscijeliti, ono što Njega zanima jeste da vidi da mu mi donosimo srce koje smo upotrebljavali – srce koje je darivalo sebe drugima i primalo od drugih … To je za Njega najljepše srce, najveći dar. To znači da smo živjeli ispunjen život.“