Zagorjeli kruh

Ova se priča pripisuje bivšem indijskom predsjedniku, Abdulu Kalamu. Jednom je njegova majka za ručak njemu i ocu poslužila zagorjeli kruh. I dok je on nevoljko gledao u taj kruh i razmišljao da li da jede ili ne, njegov je otac uzeo komad i pojeo ga u tišini.

Nakon ručka, majka se ispričala ocu što mu je poslužila takav kruh, a on je samo rekao: „Draga, sve je u redu, ja ga volim i takvog.“

Tu je večer prije spavanja otišao ocu poželjeti laku noć i pitao ga voli li stvarno zagorjeli kruh.

„Zagorjelo jelo nije najgore što nam se može dogoditi. Zagorjeli kruh ne može nikoga povrijediti, a da sam prigovorio, ja bih povrijedio tvoju majku. Napravio bih puno veću štetu. Riječi ostaju duboko urezane u umu i u srcu.”

SAMO DVIJE RIJEČI

Bio jednom jedan samostan u kojem je vladala stroga disciplina. Poštivajući zavjet šutnje nikome nije bilo dozvoljeno da govori. Ali, postojala je jedna iznimka. Svakih deset godina redovnicima je bilo dozvoljeno da progovore u dvije riječi. Nakon što je proveo prvih deset godina u samostanu, jedan redovnik je došao do predstojnika samostana.